Nad zadatom grupom senzorskih čvorova sa fiksnim geografskim lokacijama, topologija stabla se može formirati na više načina, tj. konfiguracija. Najpre se čvorovi umreže kako je objašnjeno ranije u lekciji, i time se formira skup mogućih komunikacionih grana. Nad skupom mogućih grana se zatim formira razapinjuće stablo koje služi za rutiranje i agregaciju podataka. Na slici je prikazan primer meš topologije zajedno sa tri primera razapinjućih stabala različitih konfiguracija koji se nad datom meš topologijom mogu realizovati. Primeri topologije stabla su takođe i zvezda i linijska topologija. Poređenjem konfiguracija stabala na slici, može se primetiti da konfiguracija a ima najbolje karakteristike, jer je kod ove konfiguracije svaki čvor povezan sa sinkom svojom najkraćom putanjom (u odnosu na zadatu meš topologiju). Kod ovog stabla informacije sa svih čvorova putuju najbrže. Sa druge strane, za konfiguraciju c se može primetiti da ima najlošije karakteristike u tom smislu, jer su na ovoj konfiguraciji dva čvora za jedan korak dalje od sinka nego u konfiguraciji a, a jedan čvor za čak tri koraka dalje od sinka. Takođe, dubina stabla a je tri, dok je dubina stabla c čak pet, što implicira da će agregacije kod stabla c značajno duže trajati. Koja tačno konfiguracija stabla će se formirati u senzorskoj mreži zavisi od algoritma asocijacije, kao i od samog procesa formiranja mreže. Na primer, kod siks tiš standarda, za formiranje mreže koristi se ar pi el protokol koji uzima u obzir različite parametre radio-komunikacije, kao što su indikator primljene snage i verovatnoća gubitka paketa. Ukoliko, recimo, u prvom koraku protokola čvor koji se nalazi blizu sinka zbog interferencije nije sa sinkom ostvario dobru prijemnu snagu, on se neće asocirati na mrežu u prvom koraku, već će se u narednim iteracijama asocirati na neki drugi čvor. Može se pokazati da, ukoliko mreža sadrži senzorskih čvorova, broj grana stabla nad tom mrežom, bez obzira na njegovu konfiguraciju, iznosi en minus jedan, gde je en broj čvorova mreže.