Eshil se poziva na odgovornost jer bogovima osporava moralnost; o Aristofanu kao pesniku nikada ne govori, mada je on jedan od učesnika u "Gozbi"; Pindar se pominje nekoliko puta, Hesiod preko četrdeset, a Homer - neprestano, kako primećuje Kaufman. "Sve u svemu, Platon je voleo pesništvo, i Homer i Hesiod bili su mu savršeno poznati". Kaufman smatra neobičnim to što se tragedija u Platonovom učenju oštro kritikuje, ali bez osvrta na najveće tragedije svog vremena - i poredi to sa hipotetičkom situacijom u kojoj pisac zahteva isključenje filozofa ne uzimajući u obzir Sokrata i Platona. Pitanje je možda jednostavnije - a tiče se mogućnosti da Platon nije imao nameru da osudi tragediju uopšte, nego samo određene mimetičke pesnike, kao što hipotetički pisac ne bi želeo da isključi filozofiju uopšte, nego one njene predstavnike koji nisu dostojni da dele zvanje sa Sokratom i Platonom. Zaključak istraživanja problematike koherentnog razumevanja pojma umetnosti u Platonovoj filozofiji može se formirati putem ukazivanja na činjenicu da on ceni umetnost uopšte "kao meru zasnovanu na matematičkim odnosima i mišljenje u simbolima. Na toj pretpostavci on je sproveo kritiku mimetičke umetnosti". Kako sâm navodi, on svoju kritiku suštinski upućuje "tragičkom pesništvu, bilo ono u epskom ili dramskom obliku", dodaviši " A prvi među tragičkim pesnicima je Homer.". U "Zakonima", na primer, Platon dopušta komediju - "jer bez poznavanja smešnog nemoguće je dobro shvatiti šta je ozbiljno" - ali to podražavanje treba prepustiti robovima i plaćenim najamnicima". Himne bogovima i pesme koje slave plemenite ljude su jedine primerene za idealnu državu. To znači da čak ni pesništvo nije "izbačeno" u potpunosti, pa u Platonovoj kritici suštinski nije reč o cenzuri fundiranoj na partikularnim interesima, nego o ontološkom preispitivanju opravdanosti utemeljenja određenih oblika umetnosti. Drugim rečima - Platon ne umanjuje značaj umetnosti, nego je iznova fundira ukazujući na one njene delove koji je u ontološkom smislu nisu dostojni! 20