Za razliku od ontologije, etike ili logike, njen precizan datum rođenja nam je poznat: estetika je rođena 1735. godine u magistarskoj tezi Aleksander Gotlib Baumgartena, pod naslovom Filozofske meditacije o nekim aspektima pesničkog dela. 15 godina kasnije prvi put se pojavljuje i delo Estetika, u kojem Baumgarten razvija i donekle menja stavove naznačene u Meditacijama. Estetika se rađa kao nauka o čulnoj spoznaji, a ambicije njenog autora uključuju i filozofsko razmatranje lepog i umetnosti. 46 godina kasnije Kant će u Kritici čistog uma osporiti pokušaj da se svi ovi fenomeni jedinstveno posmatraju u okviru estetike kao nauke, ali će uprkos tom osporavanju ipak postaviti temelje upravo takvoj nauci, a donekle će je i sâm razviti u delu Kritika moći suđenja. Zbog činjenice da pomenuti fenomeni nikada ne dosežu do objektivnosti, već samo do subjektivne opštosti, za njih će adekvatan pristup ipak biti kritika, a ne nauka. * Izlaganjem povesnog toka razvoja estetike kroz filozofiju nemačkog idealizma moguće je prikazati i njen unutrašnji razvoj, od onog estetskog i nereflektovanog do onog estetičkog i pojmovnog. Problematizacija estetike mora otpočeti razmatranjem osnovnih postavki estetike u okviru njenog istorijskog zasnivanja u 18. veku, čime se otvara područje u koje se filozofija pojmovno i temeljno to tada nije usudila da zalazi. Ono što se tom prilikom ne sme zanemariti je i neformalna i implicitna istorija estetike, preciznije: istorija filozofskog razmatranja pojedinačnih estetičkih problema. U tom smislu se značajnim "estetičarima" uslovno mogu nazvati čak i antički i srednjevekovni filozofi, relevantni za buduće zasnivanje i razvoj estetike. Aristotelova Poetika, na primer, predstavlja jedno od najznačajnijih estetičkih dela u istoriji čovečanstva, i ne bi se smela zanemariti zbog činjenice da nije napisana u okvirima neke određene i konstituisane estetike kao filozofske znanosti. Lajbnic-Volfov sistem ukazuje na "prazan prostor" područja čulnosti i opažajnosti, koji nije filozofski reflektovan, a tek Baumgarten rangira estetiku kao nauku, pozicionirajući je u strukturu filozofskih disciplina "rame uz rame" sa logikom. Na temeljima potrebe da se pojmovno pristupi sferi estetskog konstituiše se i početak tematizacije estetike u filozofiji nemačkog idealizma.