osećalo jedinstvo vere nego razdvojenost po narodnostima. I makar da su se u to vreme i narodnosti počele buditi, njihova zasebnost još nije imala prilike da pokaže i svoje loše strane" (Novaković, 1906).
      
      Još je Jovan Cvijić zabeležio da "etnografska karta nijedne oblasti u Evropi ne zastareva tako brzo, kao etnografska karta Balkanskog Poluostrva", da ona ima samo trenutnu validnost i da nekoliko godina posle nastanka zadržava isključivo istorijsku vrednost (Cvijić, 1913). Iako su se pre svega odnosile na procese migracija, ove konstatacije su imale svoje značenje i u odnosu na nedovršenost procesa diferenciranosti nacionalnih subjektiviteta.
      Nasuprot navedenom, dominantna konstrukcija nacije u jednom delu srpske intelektualne elite upravo je polazila (i danas polazi) od njene "prirodnosti" kao "organizma" dugovečnog nepromenljivog kontinuiteta. A samo ako je nacija iskonska, statična, "organska", nepromenljiva kategorija, može se govoriti o "izmišljenim" nacijama kao neprirodnim, novim, veštačkim, sintetičkim pojavama. Ovakvo shvatanje ne samo da odriče moderni pristup naciji kao političkoj, "zamišljenoj" konstrukciji, već negira i etničku naciju kao kategoriju kulture, pridajući joj "organski" karakter. Uz pojam "izmišljene nacije", ovakvo tumačenje nužno proizvodi i moralizatorsku oznaku, nekada "renegatstva", danas "konvertitstva", za obeležavanje "učesnika" u njenom nastanku. Pojam "konvertit" podrazumeva promenu identiteta koju ocenjivač ne prihvata kao moguću. Iako se "izmišljena" nacija odnosi na pojam političke zajednice a "konvertitstvo" na individualni čin, veza između njih uspostavlja se na nivou identiteta, budući da ne može biti "izmišljenih" nacija bez čina "konvertitstva", češće pretpostavljene promene verskog identiteta, ređe pretpostavljene promene identiteta po imenu. S druge strane, razlika između percepcije "izmišljenih" nacija i "konvertita" je u impulsu koji omogućava njihov "nastanak". "Izmišljene" nacije u ovakvoj percepciji uglavnom nastaju akcijom spolja, od stranih država, ideologija, vera, najčešće propagandom, pa asimilacijom, dok "konvertiti" nastaju iznutra, individualnim činom, odlukom, i zato se njihova "odgovornost" meri moralnim aršinom kojeg u prvom slučaju nema u izraženom obliku i gde je odgovornost na "tvorcu". Oba pojma označavaju "izdaju" i u oba slučaja nudi se mogućnost vraćanja "na pravi put".
      Pojmovi korišćeni u 19. i početkom 20. veka - "renegat", "otpavši od vere", kasnije su potisnuti pojmovima "konvertit", "izmišljena" nacija, a najnovije su oznake "sintetička" nacija nasuprot pretpostavljenoj "prirodnoj", "novokomponovana" nasuprot "izvornoj", "socijalistička" nasuprot "tradicionalnoj", "nepostojeća" nasuprot "postojećoj"... I dok su stari termini eksplicitno ukazivali na nekonzistentan stav - identifikaciju nacije i vere, uz ekskluzivno određenje sopstvene nacije kroz veru i odbacivanje mogućnosti stvaranja drugog nacionalnog identiteta kroz drugu veru, sa pretpostavkom da ona (druga vera) nema moć (usled odsustva dugog trajanja u datom subjektivitetu ili odsustva nacionalne crkve) da integriše naciju, novi termini ukazuju na rasprostranjeno uverenje o okamenjenom i u neodređeno dubokoj prošlosti završenom procesu stvaranja nacionalnih subjektiviteta. Ovaj koncept je kontroverzan, s jedne strane, zbog apsolutizacije odnosa vera - nacija u sopstvenom primeru, gde dugotrajnost vere od nje čini neodvojiv deo "prirodnosti" nacije, a sa druge, zbog toga što pojam "konvertitstva" odražava u suštini upravo ono na šta se ne pristaje - shvatanje nacije kao "veštačke" tvorevine ako se ona identifikuje kroz veru, pri čemu je promena vere, a to znači lična odluka - izdaja "organske" nacije, koja samim tim što je "organska" i "prirodna" ne može biti identifikovana sa bilo kojom verom. Ovakav pogled na naciju najbolje oslikavaju savremeni nekonzistentni iskazi, npr. da je posleratna vlast ugrozila jedinstvo srpskog naroda "nametanjem veštačkih deoba i stvaranjem, od njegovog živog tkiva, nepostojećih nacija" (Catena mundi, II, 1992), ili da je svetosavska duhovnost koheziona snaga srpstva, "pa je svako preveravanje bilo istovremeno i nacionalno otpadništvo", pri čemu sintagma "domaći Turci" ukazuje "da promena vere povlači za sobom i promenu narodnosti" (Lazarević, 1996: 206). Subjektivnost ovog stava posebno dolazi do izražaja u implicitnim tumačenjima različite prirode pravoslavlja u odnosu na katoličanstvo i islam i njihovoj sposobnosti, odnosno nesposobnosti, da budu osnova nacionalnog identiteta. Odricanje mogućnosti identifikacije vere i nacije u načelu, npr. u stavu da "Muslimane naše krvi" ne treba posebno pominjati jer "vera ne može biti obeležje narodnosti" (Stojanović, 1919), a što se pojačava tvrdnjama da je više nego i katoličanstvo, muhamedanstvo od pogubnog uticaja na nacionalnu svest, potpuno se zanemaruje u raspravama o identitetu sopstvene nacije gde je ova identifikacija dominantna, na primer u stavu da kada se narod "turčio, latinio, austromađarizovao, otpadao je periferiski od jezgre" pri čemu je "u glavnini svojoj" ostajao "pri svom pravoslavlju i srpstvu" (Velmar Janković, 1938).
      Kontroverznost rasprostranjenog shvatanja pojma nacije najbolje se uočava u odnosu "rase" i "preveravanja". Pojam "rasa" često je korišćen kada se govorilo o etnosu, uz naglašavanje njegovog plemenskog, srodničkog pa i "rasnog" karaktera. Kada su se, međutim, pokazivale pretenzije, ne samo na veliku teritoriju već i na veliki narod (jer što je u prošlosti narod bio brojniji, to su u sadašnjosti njegova "prava" veća), onda se govorilo o "preveravanju", čime su isti postajali "poturice gori od Turčina". Pitanje koje se nameće glasi: kako promenom vere nastaju najgori primerci druge "rase"? Odgovor je dvojak: to je, prvo, (ne)svesna kletva upućena onima koji menjaju veru i postaju "konvertiti" i usled novonastalih "karakternih" svojstava "izmišljenih" nacija - "koristoljubivosti", "kukavičluka", "nečiste savesti"... - svete se "izvornoj" naciji, odnosno, uverenje da su oni koji su menjali veru to činili zato što su "najgori", što njihovo kasnije neprijateljstvo prema "izvornoj" naciji samo potvrđuje; drugo, to je oda svojoj veri koja "gaji" pozitivne "tipove" ljudi, i negativno određenje druge vere koja i od dobre "rase" pravi negativne. Istovremeno, ovaj tip mišljenja prihvata da je udela u nepreveravanju bilo i u delovanju "ma i nesvesnog, rasnog instinkta", iako primat daje "delovanju Savine tradicije" (Ćorović, 1920), što implicira i "organsko" poreklo "izvorne" nacije i njegovu "prirodnu" versku nadgradnju.
Kako se priča o "konvertitstvu" prvenstveno vezuje i vezivala se u prošlosti za stav prema Muslimanima, ambivalentan odnos prema svim susednim narodima u kojima je prepoznavan "srpski koren", koji su u zavisnosti od političkih okolnosti lako postajali od "braće" - "neprijatelji", u ovom slučaju doveden je do kraja, prenošenjem čak i popularn