poimenično koje su to konfesionalne zajednice u Srbiji, bez obzira što su one već poznate i registrovane u skladu sa ranijim propisima (čl. 16). Pozivajući se na garantije iz člana 44 Ustava koje se odnose na ravnopravnosti verskih subjekata u Srbiji, predlagači normativne kontrole osporili su pojam tradicionalnih crkava i verskih zajednica kao zakonsku konstrukciju koja nije ute-meljena ni u Ustavu ni u komparativnom pravu. Ustavni sud je, međutim, stao na stanovište da odredba člana 44 Ustava doista jamči ravnopravnost crkava i verskih zajednica, ali ne i njihovu jednakost, to jest da garancija ravnopravnosti crkava i verskih zajednica nije povređena postojećom zakonskom podelom na tradicionalne i konfesionalne crkve i verske zajednice. Štaviše, po tumačenju Ustavnog suda priznavanje istorijske razlike u ulogama koje su različite religije igrale u istoriji države je dozvoljeno, sve dok se te razlike ne upotrebljavaju kao izgovor za diskriminaciju. Treba ipak napomenuti da razlike koje zakon pravi između tradicionalnih i konfesionalnih verskih zajednica nažalost povlače šire reperkusije na ostvarivanje nekih drugih prava verskih zajednica koje se ne smatraju tradicionalnim (npr. poput prava na slobodu verskog organizovanja, odnosno mogućnost registracije u odgovarajućem Registru, ili pravo na dobijanje novčane pomoći od strane države). Usko povezano s pitanjem diskriminatorne podele crkava i verskih zajednica jeste i pitanje propisivanja nejednakih uslova za upis u Registar crkava i verskih zajednica za kategoriju tradicionalnih, odnosno kategoriju konfesionalnih verskih zajednica prilikom registracije. Dok je za registraciju tradicionalnih verskih zajednica dovoljno podnošenje same prijave, za registraciju konfesionalnih zajednica je potrebno podneti zahtev za registraciju i brojna dokumenta. Ustavni sud je utvrdio da postoje razlike u postupku registracije tradicionalnih i konfesionalnih verskih zajednica ali da one nisu diskriminatorne. Razlika postoji, naime, u pogledu pružanja dokaza, ali se prilikom registracije ne postupa po sistemu odobrenja već se samo proverava ispunjenost zakonskih uslova za sticanje pravnog subjektiviteta, koje su tradicionalne crkve i verske zajednice već bile ispunile, budući da su već u prošlosti priznate posebnim zakonima. Po mišljenju Ustavnog suda ovakvo postupanje nosilaca izvršne vlasti je potrebno radi toga što država ne poseduje dovoljno podataka o konfesionalnim zajednicama. Ustavni sud je takođe istakao da sporna odredba zakona ne predviđa obavezu organa uprave da u praksi procenjuje domen i legitimnost verskih dogmi i učenja konfesionalnih zajednica prilikom postupka registracije, što bi bilo neopravdano. Međutim, shvatanje Ustavnog suda da organ uprave ne utiče svojim postupanjem na prava koja po Ustavu pripadaju svim crkvama i verskim zajednicama u praksi se ne sprovodi. Naime, Pravilnikom o sadržini i načinu vođenja Registra crkava i verskih zajednica predviđaju se mnogo stroži uslovi za registraciju konfesionalnih i ostalih novih verskih organizacija (čl. 7, st. 3 i čl. 18, st. 2, tač. 1). U ranijim izveštajima Beogradskog centra za ljudska prava ukazano je na previsoko postavljen cenzus u pogledu broja osnivača potrebnih za upis verske zajednice u Registar. Naime, sve verske zajednice sem tradicionalnih, pored odluke o osnivanju moraju podneti potpise osnivača od najmanje 0,001 odsto punoletnih državljana Srbije koji imaju prebivalište u Republici Srbiji prema zvaničnom popisu stanovništva ili stranih državljana sa stalnim boravkom na teritoriji Republike Srbije. Pored ovoga