Politiku spoljnotrgovinske razmene, odnosno uvozno-izvozne politike u poljoprivredi, čini skup mera kojima se reguliše uvoz, odnosno izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Osnovni ciljevi ove politike su: održavanje stabilnosti tržišta i cena poljoprivrednih proizvoda, kao i održavanje socijalnog mira; podsticanje efikasnosti korišćenja raspoloživih resursa u poljoprivredi; zaštita domaće poljoprivredne proizvodnje od nelojalne konkurencije izvan zemlje; povećanje dohotka poljoprivrednika i poboljšanje trgovinskog i platnog bilansa. Svaka zemlja nastoji da osigura što stabilniji spoljnotrgovinski i platni bilans, odnosno realizaciji navedenih ciljeva, sprovodeći određenu spoljnotrgovinsku politiku. Pri tom se koriste različiti instrumenti spoljnotrgovinske politike, koji predstavljaju ograničenja koja treba da amortizuju intenzitet delovanja zakona vrednosti sa svetskog tržišta. Najznačajniji instrumenti spoljnotrgovinske politike su: carine, akcize, vancarinske dažbine, kvantitativna ograničenja, kvalitativna ograničenja, izvozni podsticaji, damping cene, devizni režim, zabrane ili embargo i druge necarinske mere.