Mala mogućnost samofinansiranja investicionih poduhvata u poljoprivredi daje poseban značaj, u okviru mera agrarne politike, kreditnoj politici, odnosno neophodnom obezbeđivanju tuđih sredstva za razvoj poljoprivrede. Kreditna politika je usmerena na mobilisanje slobodnih sredstava iz privrede i posredstvom finansijskih institucija, kao što su banke, fondovi za razvoj, vladini programi i slično, te njihovo angažovanje u ostvarivanju određenih ciljeva ekonomske politike. Kredit predstavlja ekonomsko-pravni odnos između dva lica pravna ili fizička: poverioca - koji daje sredstva i dužnika ili korisnika - koji ta sredstva pozajmljuje na određeno vreme i pod određenim uslovima, odnosno plaća kamatu. Poljoprivreda kao delatnost, usled sporog obrta kapitala, nije naročito atraktivna za davaoce kredita, što državi nameće obavezu da interveniše u procesu finansiranja poljoprivredne proizvodnje. U ovu svrhu države su često osnivale posebne banke – tzv. agrarne banke, čiji je prvenstveni zadatak bio da omogućuju posebne kreditne aranžmane prihvatljive za poljoprivredne proizvođače. Ovakve banke imaju značajnu ulogu u procesu finansiranja poljoprivredne proizvodnje.