Vrativši se u stan, on hitro prođe pored telekrana i ponovo sede za sto, i dalje trljajući vrat. Muzika iz telekrana beše prestala. Umesto nje je odsečan, vojnički glas čitao, sa nekim brutalnim uživanjem, opis naoružanja na novoj Plovećoj tvrđavi koja je upravo bila usidrena između Islanda i Farskih ostrva. S ovakvom decom, pomisli on, ta jadna žena mora biti da živi u večitom strahu. Još godinu-dve, i oni će je posmatrati dan i noć ne bi li naišli na kakav trag ideološke neispravnosti. Skoro sva deca su bila isto tako nemoguća. Najgore je od svega bilo to što su ihorganizacije kao što su Špijuni sistematski pretvarale u nepokorne divljačiće, a ipak nisu u njima proizvodili nikakvu sklonost da se pobune protiv partijske discipline. Naprotiv, ona su obožavala Partiju i sve što je bilo s njom u vezi. Pesme, procesije, zastavice, izleti, vežbe sa drvenim puškama, izvikivanje parola, obožavanje Velikog Brata -sve je to za njih bila veličanstvena igra. Sva njihova mržnja i žestina bili su okrenuti upolje, protiv neprijatelja države, protiv stranaca, izdajnika, sabotera, zlomislitelja. Bilo je skoro normalno da se ljudi iznad tridesete godine plaše svoje sopstvene dece. I to s dobrim razlogom, jer retko bi prošla nedelja dana a da Tajms ne donese noticu o tome kako je neko podlo malo njuškalo - obično se upotrebljavao izraz dete-heroj - prisluškivalo i čulo kakvu kompromitujuću primedbu i prijavilo roditelje Policiji misli. Bol od zrna iz praćke beše prošao. On preko volje uze pero, pitajući se da li može smisliti još nešto što bi mogao uneti u dnevnik. Odjednom se ponovo setio O'Brajena. Pre nekoliko godina - koliko? sigurno sedam - sanjao je da prolazi kroz sobu u potpunom mraku. Tada mu je neko ko je sedeo postrani rekao dok je Vinston prolazio pored njega: "Srešćemo se tamo gde nema mraka." To je bilo rečeno vrlo tiho, skoro uzgred - kao konstatacija, ne kao naređenje. On je produžio ne zaustavljajući se. Čudno je bilo to što u tom trenutku, u snu, te reči nisu na njega ostavile neki osobit utisak. Počele su da dobijaju značenje tek kasnije, i postepeno. Sad se nije mogao setiti da li je pre ili posle tog sna prvi put video O'Brajena; nije se mogao ni setiti kad je prvi put prepoznao glas kao O'Brajenov. No bilo kako bilo, prepoznao ga jeste. O'Brajen je bio taj koji mu se obratio iz mraka. Vinston nikad nije mogao da sa sigurnošću zaključi -biti siguran bilo je nemoguće čak i posle jutrošnjeg miga - da li mu je O'Brajen prijatelj ili neprijatelj. Između njih je postojala veza razumevanja, važnija nego simpatija ili osećanje pripadnosti istoj stranci. 'Srešćemo se tamo gde nema mraka', beše rekao O'Brajen. Vinston nije znao šta to znači; znao je samo da će se to na ovaj ili onaj način ostvariti. Glas sa telekrana zastade za trenutak. Trubni znak, lep i jasan, proplovi ustajalim vazduhom. Hrapav glas, nastavi: "Pažnja, pažnja! Ovog trenutka smo dobil fleš vest sa malbarskog fronta. Naše snage u Južnoj Indiji postigle su veličanstvenu pobedu. Ovlašćen sam da objavim da će ova pobeda, o kojoj sledi izveštaj, verovatno privesti rat kraju. Evo izveštaja..." Loše vesti, pomisli Vinston. I naravno, posle brutalnog opisa pobede nad evroazijskom vojskom, sa stravično visokim brojem ubijenih i zarobljenih, naiđe obaveštenje da će od sledeće nedelje sledovanje čokolade biti smanjeno na trideset grama na dvadeset. Vinston ponovo podrignu. Džin je isparavao, ostavljajući za sobom osećanje praznine i bezvoljnosti. Sa telekrana - možda da proslavi pobedu, možda da nadjača pomisao na izgubljenu čokoladu - grunu himna. Na to se moralo stati mirno. Ali, on je u svom trenutnom položaju bio nevidljiv. Himna se povuče pred lakšom muzikom. Vinston ode do prozora, okrenut leđima telekranu. Dan je i dalje bio vedar i hladan. Negde u daljini eksplodira raketna bomba s tupim treskom koji se odbijao od zidova. U to vreme ih je na London padalo dvadeset do trideset nedeljno.